U očima tvojim zrcali se milost

i natapa kišom blagoslova

prostranstva tvoje duše.

Ti milosti se predaješ bez straha, bez moći

i kad snovi se o podršci zemnoj

ko kula od karata ruše.

Ti nebu pružaš prazne, promrzle ruke

i za majčin život prosiš ozdravljenje.

Ko zublja u noći

tvoja duša plamti, snaži.

I svjetlost očiju tvojih polako gasne

jer križ ti je od izdaje draži.

Ni užad utkana u tvoje tijelo, ni volovski jaram

nadjačati ne mogu snagu tvoje vjere.

U plamtećem ulju, užarenoj vatri

ti cvateš ko najljepša ruža.

I dok natapaju tvoje pore

valovi crvene, svježe krvi,

ti svjetlosti ruke pružaš.

Zvala si se Lucija – Svjetlonoša,

rasvjetiteljica duhovnoga mraka.

I znala si da zemne oči prekriva veo tmine

i da se zbog njihovih dubina srce često stidi.

I da je tijelo tvoje hram Očeva Duha

i da čovjek samo očima srca jasno vidi.

                                                             K. Beljan