ZNAM

Ja vjerujem i kada kažem:

srce mi je ovijeno ledom,

i kada promrzlim rukama zraku sunca prosim.

Ja vjerujem i kada sjetna u vjetru koračam

i kada stopom po zlatnom lišću tragove istine nosim.

Ja vjerujem i kada tuga smiono kuca na vrata

i kada mrakovi na krilima veo strepnje nose,

ja vjerujem i kada se čini da je za sve kasno

i kada sjećanja stežu i nemirom rose.

Ja vjerujem i kada je pod kožom praznina

i kada u zjenama zrcale se kiše,

ja vjerujem i kada bježim poput očajnice

od slutnje da ništa nije važno više.

Ja vjerujem i kada uplakana koračam

onkraj usnule modre vode

i kada u oku mjesečine trag blage svjetlosti slutim.

I znam da Tvoje me oči čuvaju i prate –

znam i kada plačem,

znam i kada šutim.

                                                           Kaja Beljan