Na Veliki četvrtak spominjemo se Isusove oproštajne večere, koju on
blaguje sa svojim učenicima uoči svoje muke i smrti u Jeruzalemu. U svom
evanđeoskom izvještaju o Posljednjoj večeri evanđelist Ivan svjedoči kako u
jednom trenutku „Isus usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se.
Nalije zatim vodu u praonik i poče učenicima prati noge i otirati ih ubrusom
kojim je bio opasan“ (Iv 13,4-5). Ova Isusova gesta doista iznenađuje i zapanjuje,
kako Isusove učenike tako i nas danas. Što nam to Isus poručuje gestom pranja
nogu učenicima i kakav nam to primjer nasljedovanja ostavlja?
Svjedoci smo kako u suvremenom svijetu mjerilo vrijednosti nerijetko
biva bogatstvo, popularnost, moć, čast i vlast nad drugima. Rijetko bi tko i
pomislio da blagošću, poniznošću, skromnošću i služenjem možeš biti ideal u
nasljedovanju. No, Isusova logika premašuje okvire našega skučenoga uma i
našega nerijetko gramziva i sebična vlastita srca. Isus zna da mu je Otac sve
predao u ruke, da je od Boga došao i da k Bogu ide i to mu daje snagu da se
učini slugom, odloži sve sa sebe i uzme samo ubrus kojim će obrisati učenicima
noge koje im je oprao. Pranjem nogu učenicima Isus ostavlja primjer, gotovo
nevjerojatan srcu i umu modernoga svijeta, kako se istinska ljubav ostvaruje u
jednostavnom i poniznom služenju. Tako njegova gesta istinskoga služenja na
Oproštajnoj večeri biva uvod u krajnje predanje samoga sebe u bezuvjetnoj i
potpunoj ljubavi do smrti.
Neka nas takva ljubav, koja čeka, zove i oprašta te se dariva do kraja, do
smrti na križu, ne ostavi ravnodušnima. Neka nas potakne da se prisjetimo u čijim
rukama stoji naš život, od koga dolazimo i kome idemo. Neka nas Kristov primjer
ohrabri i osnaži da se usudimo skinuti ogrtače oholosti, sebičnosti i licemjerja, koje
navlačimo iz dana u dan. Da opasani jednostavnošću i poniznošću srca budemo
kadri radosno služiti tamo gdje smo poslani te vlastitim primjerom svjedočiti ljubav
koju nam je darovao Krist.
K. Beljan
