Na koncu još jedne godine, kad mine vrijeme, dani i sati, dolazi vrijeme

za njega. Vrijeme za njegov dolazak. Opet polako shvaćam ono što sam uvijek

znala i osjećala. On nas, zapravo, nikada i nije napustio. On neprekidno dolazi –

od svojega utjelovljenja pa do svršetka ovoga vremena. Uzeo je ljudsku narav

kako bi preobrazio naša srca privinuvši ih na svoje vlastito srce.

            No, koliko smo svjesni da on dolazi preobraziti našu sadašnjost? Što mi,

zapravo, tražimo i iščekujemo ovoga Došašća? Možemo li Boga vidjeti i

prepoznati od lažnog i prividnog ovozemnog blještavila? Možemo li u buci ovoga

svijeta čuti njegov glas?

            On nije u blještavim izlozima velikih trgovina gdje se svi oko nas guraju

da nam u šarenim (najčešće nepotrebnim) stvarčicama prodaju njegov dolazak.

On se ne gura u prve redove, ne trči za čašću i slavom, ne čezne za priznanjem i

pohvalama, već dolazi u tihoj i nenametljivoj poniznosti. On čeka na vratima

našega srca. Čeka da se povučemo u osamu i tišinu, daleko od buke i privida

ovoga svijeta, kako bismo mogli čuti njegov glas i osjetiti koliko nas voli. Onkraj

blještavila, buke, gozbi i pijanki, on dolazi na vrata naše čežnje da ispuni našu

samoću. Dolazi da nam opet, i ovoga Došašća, pokaže ono što nismo shvatili.

Da nam otvori oči srca da ga možemo prepoznati. Dolazi da preobrazi sva naša

lutanja varavim i strmim putevima ovoga svijeta. Dolazi da zapali svjetiljke u

mračnim i tamnim ulicama našega života.

            Jesmo li kadri, ovoga Došašća, očistiti stol vlastitoga srca od svih natruha

i blata vremena, prekriti ga dobrotom i poniznošću i zadrhtati djetinjom radošću

u iščekivanju njegova dolaska? Sad je vrijeme milosti, sad je vrijeme spasa –

vrijeme njegova dolaska našem vlastitom odbjeglu srcu, koje on želi

preobraziti i vratiti mu istinski život.

                                                                                                              K. Beljan