Tama.
Mrakovi istinom rose.
Netko smiono zakuca na vrata –
glasnik kakve vijesti – istine il laži?
Sada je doista kasno
i kamo to sada trebam poći?
Što bi to sada moglo biti važno,
kad iskre s obzorja plamte u noći?
I dok vjetar u krošnjama nježno šumori,
a zvijezde se tiho pale,
koraci moji zvone u noći.
Ovijena velom od milosne strepnje,
dok misli se zare, a srce mi zebe,
ja koracam obroncima strmim
do skrovite hladne štale.
Niz strme hridi prosipa se svjetlost
i zrcali najljepšim bojama vitraje moje duše.
I dok zjene gore plavim nemirima
i istinu ištu gledajuć u dalj,
plamti radost, zasun teški pada,
s neba milost daždi –
rodio se kralj.
Kaja Beljan
