Svakoga dana ide starac Šimun u Hram. On osluškuje, moli i čeka.

Dubina mu njegove rasplamsale duše nježno šapuće: jednoga će dana ovamo

u Hram doći Mesija, Spasitelj. Tako je i bilo. Četrdeset dana nakon Isusova

rođenja dođoše Marija i Josip sa svojim Sinom u Hram da ga, po običaju

židovskom, prikažu Bogu. Dok drugi ljudi u Hramu očima zemnim vide samo

siromašne ljude i malo dijete, Šimun očima vjere spoznaje odlučujuću istinu –

ovo je Dijete Spasitelj svijeta.

            Zanimljivo je da ime Šimun znači „Uslišanje“. Šimun je, dakle, slika

čovjeka koji uronjen u Božju blizinu i njegovu prisutnost zna strpljivo i ponizno

čekati u tišini kuće Očeve. Svojim staračkim rukama grli malo Dijete i u njemu

vidi ispunjeno vlastito očekivanje. Očima srca on prepoznaje Isusa kao „Svjetlo

svijeta“, „Svjetlost za prosvjetljenje naroda“.

            Često smo danas, okovani bukom i tempom suvremenog hedonističkog

svijeta, toliko rastrgani i odvojeni od vlastita bića da i ne znamo što nam zapravo

treba i za što molimo. Često smo nestrpljivi ljudi, koji ne znaju i ne mogu čekati,

te svojom ljudskom logikom tražimo uslišanje i ispunjenje od Boga. Često nam

i varave svjetiljke ovoga svijeta zastiru životne puteve pa smo dezorijentirani

i nesigurni te ne uspijevamo svijetliti sigurnošću, radošću i toplinom.

            Neka nam blagdan Svijećnice (Prikazanja Gospodnjega) svima bude

poticaj da otkrijemo u sebi strpljiva i ponizna molitelja, onoga koji čeka u

predanju Ocu. Možda će tako molitelj u nama, poput starca Šimuna, prepoznati

istinsko „Svjetlo svijeta“ te vođen njegovom snagom paliti malena svjetla na

zamagljenim putima zemnoga svijeta  i u tmini svojega vlastita srca.

                                                                                                                    K. Beljan