Kako su teške naše suze
i bol na grobovima dok para tišine
i teški, olovni krici gubitka
što dižu se bespućima u visine.
Zar nisu teži, o Gospode,
beskrvni koraci sivi
po trulim tamnicama duha
u kojima umorno kroče mrtvaci
noseći imena živih?!
Tamo su sidra vlastite svijesti
vezali i spleli u plitkoj vodi,
a jedra im licemjerja, oholosti i srdžbe
uporno traže vjetar koji brodi.
Pa ustanimo svi
koji spavamo živi,
neka nam, kao Lazaru,
zasvijetli Krist!
Iz mulja dignimo sidra svijesti,
prestanimo jedra licemjerjem trti.
Vođeni zubljom Istinskoga Svjetla
iziđimo iz duhovne pećine smrti.
K. Beljan
