Prisjećam se danas 5. listopada, na Svjetski dan učitelja, kojeg je 1994.
proglasio UNESCO, vlastitih početaka u ovoj profesiji. Ne poznajući još dobro
svoje učenike, govorila sam o temi Svih Svetih i Dušnog dana. Jedna se
djevojčica tako rasplakala da smo ju jedva umirili. Kasnije sam, u osobnom
razgovoru s njom, saznala da joj je tata poginuo u prometnoj nezgodi dok je još
bila mala. I ja sama, tek početnica i nesigurna, rekla sam joj da mi se uvijek
može obratiti za razgovor i pomoć, što god joj bude trebalo. Uzela me za ruke i
rekla: „Vjeroučiteljice, hvala! Ja vas nikada u životu neću uvrijediti“! Danas je
ova djevojčica odrasla žena i majka, povremeno se vidimo, popričamo i
popijemo kavu.
I današnji je dan prigoda da se prisjetimo brojnih učitelja, nastavnika i
profesora, da naglasimo važnost odgoja i obrazovanja čiji su oni nositelji te da im
iskažemo potporu u obavljanju te odgovorne zadaće. Biti karika u
odgojno-obrazovnom lancu 21. st., bez obzira na mjesto u kojem poučavamo,
teška je i odgovorna zadaća. Svjesni položaja u kojem se nalaze – davno
izgubljenog društvenog statusa, gurnutosti u anonimnost, neprimjerenog
materijalnog vrednovanja njihova rada, često loših radnih uvjeta – mnogi su
učitelji, nastavnici i profesori još uvijek motivirani da kreativno i s entuzijazmom
sudjeluju u odgoju i poučavanju, shvaćajući da njihova profesija nije samo čista
profesija nego i poziv. Poziv da svaki dan iznova, i kad su umorni, neshvaćeni i
degradirani, „ustanu“ i preuzmu odgovornost za učenike koji su im povjereni.
Stoga, koliko god je teško i zahtjevno biti učitelj, nastavnik, profesor –
pratitelj i sudionik na životnom putu onih koji su nam povjereni, ujedno je i veliki
Božji dar i prilika da, „koračajući“ zajedno s njima zahtjevnim putevima istinskog
odgoja, učenja i života, i sami učimo, mijenjamo se, duhovno rastemo i
postajemo bolji ljudi. Neka je svima, koji na bilo koji način sudjeluju u odgoju i
obrazovanju, radostan i blagoslovljen Svjetski dan učitelja!
K. Beljan
