Don Antu Ivančića poznavala sam površno sve dok se nije iz

inozemstva, gdje je dugi niz godina djelovao kao svećenik, vratio u rodnu

župu Grabovicu. Priliku da ga bolje upoznam dobih u danima naše

pastoralne suradnje, za vrijeme bolesti pokojnog grabovičkog župnika

don marka Lukača i nakon njegove smrti, kada je don Ante Ivančić

obnašao službu župnog upravitelja u Grabovici. Pamtim ga kao

nenametljivog i poniznog čovjeka, vrlo inteligentnog u raspravama,

radosnog u šalama, posve autentičnog u življenju svoga svećeničkog

poziva i istinskog navjestitelja Kristova evanđelja.

            Mudri ljudi rekoše da čovjek živi onoliko koliko je zahvalan.

Don Ante je bio istinski zahvalan za svaku ideju, svaki oblik pomoći pa

i za najmanju sitnicu u pastoralnim poslovima koje smo zajednički

obavljali. A ja sam zahvalna Bogu što sam imala priliku bolje upoznati

ovog plemenitog čovjeka i svećenika, a tebi sam, dragi don Ante,

zahvalna za istinske životne vrijednosti, koje si mi svojim primjerom

svjedočio.

            Ispraćajući te na vječni počinak zastali smo u šutnji, u bolu.

Ostala je Zemlja i naša župa siromašnija za jednog plemenita čovjeka,

ali je zato Nebo bogatije za jednu predivnu dušu. Jer, kao što reče veliki

duhovni učitelj Anselm Grün: ″Kuda idemo? Uvijek kući!″ - i ti si

se, dragi don Ante, iako si fizički otišao između nas, samo vratio kući,

onoj iskonskoj, svome nebeskom Ocu, koji te čeka raširenih ruku i u

čijem ćeš zagrljaju naći mir i spokoj. A mi koji ostajemo trebamo,

poput tebe, već ovdje – u vremenu staviti svoje srce u vječnost do

one ″punine vremena″ i vječnog počinka u Kristu.

Jer oni koji vjeruju u Kristovo ime,

iz kojih nada u Vječni život zrači,

ne, ne umiru nikad:

oni su s Kristom od smrti jači!

                                                                                     K. Beljan