Vi niste mrtvi,
o dragima našim šapuću upaljene svijeće.
I dok u zjenama zrcale se kiše
sjetna koračam kroz svjetove duše,
u smiraj boje jesenjega lišća
sjećam se davne drage sreće.
Vi niste mrtvi,
kad strahovi se od velebne odbijaju dubine srca
i kad u oku mjesečine trag vaše svjetlosti slutim.
Živi ste u ljubavi što rosi i tinja,
znam i kada plačem,
znam i kada šutim.
I dok nad obroncima gasnu užarena sunca
i žarke od strepnje zaiskre zvijezde u noći,
u njima gledam vaše probuđene oči.
I osjećam vječnost svega
kroz suton što blagom milošću zrači,
u zvuku korala što nježno šapću
ne, vi niste mrtvi,
vi ste od smrti jači.
K. Beljan
